Članak

Desetine osumnjičenih za ratne zločine na slobodi zbog nesaradnje

1. Oktobra 2018.10:30
Uprkos činjenici da su tužilaštva u Bosni i Hercegovini, Srbiji i Hrvatskoj prije pet godina potpisala protokole o saradnji u predmetima ratnih zločina, mali je broj razmijenjenih istraga zbog nedostatka političke volje, što dovodi do svojevrsne amnestije za desetine osumnjičenih počinilaca zločina.

This post is also available in: English

Nekadašnji komandant Taktičke grupe “Ozren” Vojske Republike Srpske (VRS) Novak Đukić nalazi se na slobodi iako je još 2014. osuđen na 20 godina zatvora za ratni zločin počinjen na tuzlanskoj Kapiji, gdje je ubijeno preko 70 ljudi.

Đukić trenutno živi u Srbiji, gdje je pobjegao uoči izricanja presude, a razlog za njegov boravak na slobodi je odbijanje pravosudnih institucija Srbije da preuzmu izvršenje pravosnažne presude Suda BiH za masakr na Kapiji.

Potjernica za Đukićem raspisana je u oktobru 2014. godine, ali Viši sud u Beogradu je nekoliko puta odgađao ročište na kojem je trebalo biti razmatrano preuzimanje izvršenja zatvorske kazne.

Đukićev predmet samo je jedan od oko 40 u kojima bh. vlasti potražuju osumnjičene ili optužene za genocid ili ratne zločine koji se nalaze u Srbiji i Hrvatskoj. Među optuženim su bivši ministar unutrašnjih poslova Republike Srpske Tomislav Kovač i penzionisani general Hrvatskog vijeća obrane (HVO) Zlatan Mijo Jelić.

Višestruke odgode u preuzimanju izvršenja kazne u Đukićevom slučaju više puta su kritizirale žrtve iz BiH, kao i glavni haški tužilac Serge Brammertz.

“To je definitivno jedan od predmeta za koje u zadnje dvije godine govorimo da je neprihvatljivo da ta presuda nije izvršena. Ta je presuda donesena od strane pravosudnih organa u BiH poštujući sve proceduralne zaštitne mjere, a dužnost je Srbije na osnovu međunarodnih konvencija da izvrši tu kaznu”, kazao je Brammertz.

Opstrukcija otvorenih istraga
Uprkos postojanju mehanizma koji omogućava regionalnu razmjenu predmeta ratnih zločina, brojni osumnjičeni nikada nisu uhapšeni niti su protiv njih pokrenuti postupci.

Predsjednik Udruženja svjedoka i žrtava genocida Murat Tahirović kaže da se procesi blokiraju.

“Opstruišu se svi postupci, svi oni koji su na bilo koji način optuženi ili se vodi istraga protiv istih u BiH i ti predmeti ustupljeni Hrvatskoj ili Srbiji, na tim prostorima su kao slobodni građani”, ističe on.

Rad srbijanskog pravosuđa na predmetima ratnih zločina više godina je predmet kritika – kako u izvještajima o napretku Evropske komisije, tako i kroz monitoring Fonda za humanitarno pravo (FHP).

Marina Kljaić iz FHP-a kaže da pravosuđe u Srbiji duži niz godina ima identične probleme.

“Mi imamo mali broj optužnica, iz godine u godinu broj optužnica je sve manji. Pored toga, u zadnje dvije godine imamo samo predmete ustupljene iz BiH, međutim radi se o manjim predmetima, s manjim brojem izvršilaca. Ne procesuiraju se visokorangirani pripadnici vojske i policije, također se ne rade veliki predmeti, sve su to manji zločini s jednom ili nekoliko žrtava. Mi nikada nismo imali ni jednu optužnicu za genocid”, pojašnjava Kljaić.

Marina Kljaić. Izvor: BIRN BiH

Ekspert za tranzicijsku pravdu Ivan Jovanović također kaže da od početka suđenja za ratne zločine u Srbiji nije podignuta optužnica protiv visokorangiranog počinioca.

“To je zato jer politika ima uticaja na procese tranzicione pravde, uključujući i suđenja za ratne zločine”, objašnjava on.

Tužilaštva BiH, Srbije i Hrvatske su 2013. godine potpisala protokole koji omogućavaju slobodnu razmjenu predmeta, istraga i dokumenata u predmetima ratnih zločina. Uprkos činjenici da je određeni broj predmeta razmijenjen i procesuiran, mali broj predmeta protiv visokorangiranih počinilaca je uspješno razmijenjen.

Čak u predmetima koji se spominju kao uspjesi, poput slučaja “Štrpci” ili suđenja za ubistva u Srebrenici koja se odvijaju u Beogradu, veliki broj kritika je iznesen na način vođenja predmeta zbog mijenjanja kvalifikacije djela – s genocida na zločin protiv civila – kao i stalnog odlaganja ročišta.

Pravni ekspert i bivši hrvatski predsjednik Ivo Josipović kaže da razlog za takvu situaciju jeste što je na djelu “filozofija koja glasi – ‘nećemo naše’”.

“Uvijek su zločinci oni drugi i mislim da je to univerzalno načelo koje primjenjuju sve države u regiji. Očito da vladajuće strukture nemaju ispravan odnos prema ratnim zločinima. S jedne strane štite počinitelje, a s druge strane žrtve nemaju svoju satisfakciju. Zašto je to tako? Prvo, jer postoji nacionalni sentiment, za mene iskrivljen i pogrešan, a s druge strane, neki put su ljudi koji su okrivljeni za ratne zločine dio vladajućih struktura ili imaju mitsku poziciju u javnosti, pa se onda vlade ne usude poduzimati potrebne zakonske mjere”, smatra Josipović.

S Josipovićem se ne slaže zamjenik županijskog državnog odvjetnika u Zagrebu Jurica Ilić, koji kaže da je regionalna saradnja “primjerena”, te da jedini mogući razlog za nepreuzimanje krivičnog gonjenja jesu “strogi kriteriji sudova u Hrvatskoj”.

“Mi se moramo voditi tim kriterijima i zbog tih razloga u većini slučajeva kada se preuzme kazneni progon, pokreće se istraga. Da bismo na temelju kriterija koje mi moramo zadovoljiti, prikupili dokaze i tek onda podigli optužnicu”, pojašnjava Ilić.

Vršiteljica dužnosti glavnog tužioca Državnog tužilaštva u Sarajevu Gordana Tadić ipak kaže da se predmeti po protokolu mogu preuzeti u bilo kojoj fazi.

“Smatram da je najbolje da se preuzimaju u fazi istrage jer tada, ukoliko su nam nedostupni osumnjičeni, u tim fazama zemlje u kojima se nalaze ta lica mogu preuzeti određene dalje radnje, a Tužilaštvo BiH je već tada prikupilo značajan broj dokaza na osnovu kojih bi mogli nastaviti raditi po tim predmetima”, kaže Tadić.

Gordana Tadić. Izvor: BIRN BIH

Haški standardi kao sveto slovo
Dugogodišnja advokatica i bivša sutkinja Vasvija Vidović pojašnjava da su navodi o kriterijima sudova ili različitim fazama neosnovani, s obzirom da su sve pravosudne institucije regiona obavezne primjenjivati međunarodne standarde.

“Oni su uvijek isti, oni su uspostavljeni od strane međunarodnog tribunala za ovaj region. Dakle, primjenom tih standarda, prevazilaze se razlike u stajalištima i pogledima na određena dešavanja i njihovu pravnu kvalifikaciju”, kaže Vidović.

Glavni haški tužilac Serge Brammertz za Balkansku istraživačku mrežu Bosne i Hercegovine (BIRN BiH) naglašava kako je razočaran kontinuiranom nesaradnjom između BiH i Srbije, ali da je situacija u odnosima između BiH i Hrvatske još gora.

“Prije više godina prebacili smo veliki broj predmeta u Sarajevo. U međuvremenu, neki od njih su prebačeni u Hrvatsku, jer su počinioci tamo. Tu vidimo vrlo slab napredak. Ono što je posebno razočaravajuće, da ne kažemo neprihvatljivo, jeste da postoji politički zaključak koji je Vlada donijela prije nekoliko godina da ne sarađuje u određenim predmetima, što, po našem mišljenju, predstavlja političko uplitanje u pravosudni proces”, ističe Brammertz.

Nakon što je u novembru 2016. u BiH uhapšeno više bivših funkcionera HVO-a zbog sumnje da su učestvovali u ratnom zločinu u Orašju, Vlada Hrvatske je donijela zaključak da ne ustupa dokumente, čime je dovela u pitanje procesuiranje hrvatskih državljana.

U ovom dokumentu se navodi da iz sadržaja pojedinih zamolbi koje pravosudna tijela BiH upućuju pravosudnim tijelima Hrvatske proizlazi kako se u činjeničnom opisu kaznenih djela koristi “postavljeno sudioništvo u udruženom zločinačkom pothvatu, koje uključuje razne pripadnike oružanih snaga, policije, sigurnosnih i obavještajnih službi Republike Hrvatske”.

Zbog toga, kako stoji u zaključku Vlade, traži se od Ministarstva pravosuđa da prilikom postupanja po zamolbama pravosudnih tijela Bosne i Hercegovine pazi na moguće povrede domaćeg javnog poretka ili drugih bitnih državnih interesa, te u slučajevima koji grubo krše ova načela, odbije postupiti po takvim zamolbama.

Jurica Ilić iz Županijskog državnog odvjetništva u Zagrebu kaže da se zaključak Vlade odnosio samo na “udruženi zločinački poduhvat”, što je, kako ističe, djelo koje Hrvatska ne priznaje.

“Moram reći da udruženi zločinački poduhvat po zakonima Hrvatske niti ne postoji, ali to nije zapreka za pružanje pomoći. Dakle, mi do sada, koliko znam, nismo zaprimili ni jedan zahtjev koji bi se odnosio na to da BiH ili Srbija traže pomoć ili neku dokumentaciju baš radi udruženog zločinačkog poduhvata, tako da takvih problema nismo imali”, naglašava Ilić, koji kaže da ne zna za slučajeve da se odbilo postupiti po zahtjevu BiH ili Srbije.

Tužilac Brammertz za BIRN BiH kaže da je takvih situacija bilo, te da bi volio “vidjeti da ministri pravde ne odugovlače s odgovorima na zahtjeve za pomoć”.

“To smo iskusili u najmanje jednom predmetu u Zagrebu”, otkriva Brammertz.

Hrvatski postupci protiv Srba u odsustvu
Dok Hrvatska i Srbija najčešće odbijaju saradnju po bh. zahtjevima, izuzev u predmetima protiv nižerangiranih počinilaca, ove dvije zemlje međusobno također jako loše sarađuju u predmetima.

Jelena Đokić iz “Documente” u Zagrebu kaže da je saradnja “vrlo skromna”, zbog čega hrvatski tužioci pribjegavaju suđenjima u odsustvu jer im srbijanski osumnjičenici nisu dostupni.

“Kazneni postupak se provodi u odsustvu okrivljenika koji uglavnom prebivaju na teritoriji Srbije. To znači da je ustupanje kaznenog progona gotovo nepostojeće i to je jedan veliki problem jer se suđenja provode u odsustvu okrivljenika, i onda kada jednog dana ta presuda postane pravomoćna a okrivljenici budu dostupni hrvatskom pravosuđu, oni su zapravo ovlašteni tražiti obnovu postupka, i na taj način se troše i financijski i svaki drugi resursi”, kaže Đokić.

Fond za humanitarno pravo također je primijetio manjkavosti u saradnji između Hrvatske i Srbije, koje su, prema Marini Kljaić, povećane nakon zatvaranja Haškog tribunala.

“Nakon zatvaranja Haškog tribunala, kada su u pitanju Srbija i Hrvatska, prosto se osjetilo jedno olakšanje i tu je nastao zastoj u radu. Kao da je pitanje procesuiranja ratnih zločina za njih tema koja više nije u fokusu. Mada, ako imamo u vidu činjenicu da nijedna od tri države – ni Srbija, ni BiH, ni Hrvatska – ne izručuje svoje državljane, jasno je da jedini način da se stane na put nekažnjivosti za ratne zločine jeste isključivo regionalna saradnja”, kaže ona.

Ključni problem nesaradnje između BiH, Srbije i Hrvatske u vezi s ratnim zločinima, kako navode stručnjaci, jeste manjak političke volje.

Po tužiocu Brammertzu, njegove kolege iz regiona rade najbolji posao koji mogu, ali ih koči odnos političara prema pitanjima ratnih zločina.

“Znamo da mnogi političari u regionu glorifikuju ratne zločince, osuđene ratne zločince, i dočekuju ih kao heroje nakon što odsluže kazne, a to definitivno ne podstiče istražitelje i tužioce na rad, niti svjedoke da dođu i svjedoče”, pojašnjava Brammertz.

“To su neodgovorne izjave širom regiona, kojima se mora stati u kraj jer nema ozdravljenja situacije u cijelom regionu dok pitanje procesuiranja ratnih zločina ne bude riješeno i okončano na pravi način”, dodaje advokatica Vasvija Vidović.

Ivo Josipović. Izvor: BIRN BiH

Stručnjak za tranzicijsku pravdu Ivan Jovnović smatra da treba iskoristiti međunarodni pritisak kako bi saradnja između tužilaštava dobila zamah.

“Kada pričamo konkretno o saradnji između Bosne i Hercegovine i Srbije, odnosno između tužilaštava ove dvije države na procesuiranju ratnih zločina, postoji niz predmeta u fazi suđenja koji su prebačeni iz BiH, prije svega s entitetskih sudova”, dodaje on i kaže da se uz političku podršku može osigurati povećanje broja predmeta.

Marina Kljaić iz FHP-a smatra da će to biti teško u trenutnim okolnostima, bez velike podrške međunarodne zajednice.

“Imamo problem s nedostatkom političke volje. To je uvijek osnovni generator svega toga, a samim time vrlo teško se može naći rješenje. Jedino što vidimo kao nekakvu mogućnost to je promjena nadležnosti, jačanje uloge Rezidualnog mehanizma da utiče da se nešto više uradi po pitanju te regionalne saradnje”, smatra ona.

Bivši hrvatski predsjednik Josipović dodaje da je malo vjerovatno da će političari u budućnosti u regionu promijeniti odnos prema ratnim zločinima.

“Moguće je, ali treba postojati politička volja, ali nje očigledno nema. Da je drugačiji pogled opće javnosti, onda bi vjerovatno politika bila drugačija. Međutim, ono što je karakteristično u javnosti u svim zemljama u regiji, i u Hrvatskoj i Srbiji i u Bosni i Hercegovini – svako svoje smatra junacima i vidi samo žrtve na svojoj strani”, zaključuje Josipović.

Erna Mačkić


This post is also available in: English