Članak

Neka Karadžićevo suđenje bude pošteno – ali brzo

22. Jula 2009.00:00
Što prije osude bivšeg lidera bosanskih Srba, koji mi je tako poznat, prije će rat napokon završiti.

This post is also available in: English

Piše: Emir Suljagić

Usuđujem se reći kako je mala mogućnost da bilo ko poznaje Radovana Karadžića kao ja.

U posljednjih nekoliko godina potrošio sam nebrojeno mnogo sati prolazeći kroz na stotine, možda čak i hiljade, stranica naredbi, instrukcija koje je on izdao, njegovih govora i transkripata telefonskih razgovora koje je imao s različitim članovima srbijanskog političkog i vojnog rukovodstva od početka do sredine 90-ih.

Nešto od toga me ostavilo bez teksta, najviše Direktiva br.7, iz marta 1995. godine, koja izdvaja kao cilj napad na Srebrenicu i onemogućavanje preživljavanja bosanskih muslimana iz Srebrenice i Žepe.

Iz nekih dokumenata koje sam čitao dobijao sam sliku kako je on krvnik, kao iz razgovora s njegovim prijateljem i pjesnikom Gojkom Đogom, kada on sa entuzijazmom u glasu govori o Sarajevu kao “crnom kotlu” u kojem će “tri stotine hiljada ljudi umrijeti”.

Svjedočenje o njegovom razgovoru s bosanskim muslimanom iz zapadne Bosne podsjeća kako je opisao buduću srpsku državu u Bosni kao onu u kojoj će “Srbi ratovati, a muslimani raditi”.

Na kraju svega, ipak, Karadžić je prije svega diletant. Imao sam priliku proviriti u razmišljanja jednog o najvećih zločinaca druge polovine 20. stoljeća, ali tu ima jedan problem: Ja to nisam želio da znam.

A onda su ga uhapsili. Sada moram da saznam još više: o njegovom, ne tako tajnom, tajnom životu u predgrađu Beograda, njegovom alternativnom stilu života i ljubavnici koju je imao i, kao posljedica toga, njegovoj zategnutoj vezi sa suprugom, sve dok ne dođem do tačke na kojoj neko ko je izgubio svaki tračak ljudskosti za mene – u jednom trenutku, u kasnim satima dok čitam ispovijest logoraša iz Luke u Brčkom ili Omarske ili Batkovića, ili možda puno prije toga – počinje da me podsjeća na čovjeka.

Sa svojim javnim pojavljivanjima limitiranim na statusne konferencije u sudnici Tribunala u Haagu, Karadžić se, u godinu dana koliko je prošlo od njegovog hapšenja, uvukao nazad u moj, u naše živote. Svi su imali nešto da kažu o njemu, ili o nečemu što je on rekao ili uradio, pa tako, ako je suditi po prvoj godini, čini se da će njegovo suđenje biti slično onom Slobodana Miloševića: dugo, naporno i traumatično.

Naravno, ovo je stvar perspektive: moja je perspektiva nekoga ko je bio talac onoga što je Karadžić radio za vrijeme rata, i posljedica onoga što je radio nakon rata, i neko ko na neki način ostaje talac do kraja rezultata njegovog rada. Zato, želim da mu se sudi pravično, ali brzo i bez nepotrebnog odlaganja.

Nisam bio u Bosni kada je uhapšen, ali se sjećam raspoloženja koje sam osjetio dok sam pričao sa svojim prijateljima. Bili smo sigurni da je s njegovim hapšenjem gotov rat. Ima puno razloga zašto treba raščistiti s Karadžićem, kao što je izbjeći daljnju retraumatizaciju pojedinaca i grupa, ali najvažnije je sljedeće: što prije bude osuđen i poslan u zatvor, prije će rat koji još bukti u ljudskim dušama biti gotov; prije će ograde koje je on podigao u ljudskim mozgovima pasti.

Ne kažem da ne bi trebalo biti suđenja i da žrtve ne bi trebale imati priliku da kažu svoje; ili, za one koji to mogu podnijeti, da se suoče s njim na sudu. On bi trebao imati pravo da unakrsno ispita svjedoke u okvirima dobrog ukusa (Miloševićev način je bio jednostavno nešto previše), ali tu je kraj.

Bez imena branilaca, bez nagađanja o takozvanom dogovoru o neprocesuiranju, bez pisama ovome ili onome i – molim vas, ali molim vas – bez informacija o privatnim posjetama.

Ne tražim ovo za sebe: ja ću uvijek naći način da izbjegnem da čujem nešto o tome – ne čitati beogradske novine koje vodi Bezbjednosno-informativna agencija, prije poznata kao odjel Državne bezbjednosti, jeste dobar početak; to mogu izbaciti iz svog života.

Ali, za dobro onih koji ili ne mogu ili ne znaju kako to da urade, molim vas, pokažimo odgovornost nad onim što nagađamo o Radovanu Karadžiću. On ne može, po bilo koju cijenu, postati čovjek ponovo. Tu privilegiju je izgubio.

Emir Suljagić (iz Srebrenice) je publicista i autor knjige Razglednica iz groba.

This post is also available in: English