Pogled kroz suzne oči

Šarančić je živio s porodicom u selu Čanje kod Nevesinja sve do polovine juna 1992. godine, kada su selo napale srpske snage. Mještani su pobjegli u šumu. Dan nakon napada, on se s rođakom vraća u selo kako bi uzeo hranu i odjeću, ali zatiče tijela osam ubijenih.

“Po ulasku u selo, prizor je bio sablastan. Selo opljačkano, psi poubijani, dio objekata zapaljen. Svuda tragovi bombi i metaka na kućama… A najgori prizor je bio kada smo počeli pronalaziti ubijene po selu. Tijela su bila unakažena. Ta slika urezala mi se u glavu toliko da je neću moći izbrisati dok sam živ”, prisjeća se Šarančić.

Odlazi u šumu da se sastane sa suprugom i sestrom. Kad ih je pronašao, otišli su do njegovog kuma, koji mu je predložio da se predaju srpskim vojnicima, kao što su uradile i druge komšije.

“Dok smo razgovarali s kumom, njegova supruga je otišla i javila srpskom vojniku da smo tu. Došla su trojica naoružanih vojnika i uhapsila nas. Odvezli su nas do ‘Alatnice’ u Nevesinju, gdje su žene odvojene od muškaraca. Žene su zatvorene u ‘Alatnicu’, a nas odvode u kinosalu”, priča Šarančić.

Iako je mislio da će se žene spasiti, Šarančić kaže da se to nije dogodilo.

Posljednji susret sa suprugom

“Skinuo sam vjenčani prsten s ruke i kazao supruzi Sabiri da je možda sigurniji kod nje. Imao sam Kur’an manjeg formata u džepu i to sam joj dao. Pogledali smo se kroz suzne oči, rekao sam joj: ‘Valjda vas žene neće dirati, ovo ćeš ti prije sačuvati nego ja.’ Imao sam osjećaj kao da je znala da se nikada više nećemo vidjeti”, drhtavim glasom Šarančić priča o posljednjem susretu sa suprugom.

Zajedno sa ostalim muškarcima, odveden je u kinosalu u Nevesinju, gdje je prvi put premlaćen.

“Uvode nas u jednu prostoriju, pred salu, i kad smo ušli, imali smo šta vidjeti – prostorije sve krvave, dolje na podu pasoši, lične karte, jakne, cipele… Batinanje je trajalo oko sat vremena. Vojnik bi ocrtao nožem liniju na zidu, na kojoj smo morali držati ruke, a onda bi nas udarali i nogama i rukama, uz razne psovke”, priča Šarančić.

Poslije kinosale, odveden je u vojnu kasarnu u Bileći. Prisjeća se kako su im svezali ruke na leđima i tako ih skidali s kamiona i premlaćivali.

“Onog ko nije mogao iskočiti, povuku ga i bace na beton, a on leđima udari. Podižu ga i on prolazi kroz špalir koji su napravili čuvari, i onda ponovno udaraju i rukama i nogama. Ne smiješ podići glave. Ljudi padaju jedni pored drugih”, priča Šarančić o tome kako su ih utjerivali u kasarnu, u kojoj je proveo oko dva mjeseca.

U tom periodu, kaže Šarančić, stražari i policajci su ih tukli nogama, pendrecima, drvenim palicama… U prostoriji u kojoj je boravio, bilo je, smatra, još oko 100 zarobljenika.

Prisjeća se kako bi stražari nožem ocrtali na zidu liniju, gdje bi zarobljenici morali držati podignute ruke tako da im vrhovi prstiju budu do linije.

“Ne možeš da držiš, ruke utrnu. A onda udaraju po rukama, udaraju između nogu odozdo, udaraju po leđima, nema kuda ne udaraju… Sve je to tako trajalo dok nismo izašli”, kaže on.

Ističe da je bilo raznih maltretiranja, te da su ga tukli i kad je odbio da ima seksualni odnos sa ženom koja je bila psihički bolesnik. Šarančić objašnjava kako su se srpski vojnici iživljavali nad tom osobom i tjerali je da ima seksualni odnos s ratnim zarobljenicima.

Polugola, krvava i modra

“Čuo sam da je Hrvatica. Iživljavali su se nad njom. Hodala bi iz sobe u sobu, oni bi je nagovarali, ‘lezi sa ovim, lezi sa onim’… Hodala je polugola i sva krvava, modra, crvena… Jednom su izveli i mene i govorili mi: ‘Hajde, imaj odnos s njom.’ Kažem, ‘ne mogu’, a ona govori: ‘Neće on mene, to je moja krv.’ Da ti se sledi krv u žilama…”, prisjeća se Šarančić.

Nakon odbijanja seksualnog odnosa, kaže, vojnici su ga oborili na pod, udarali nogama u glavu, vrijeđali ga i psovali mu.

“Poslije toga su se smijali, rekli su mi: ‘Uzmi krpu, briši ovu tvoju krv.’ Dok sam brisao krv, oni su me nastavili još više udarati”, prisjeća se Šarančić, koji je tada imao 27 godina.

Nakon što je razmijenjen u Mostaru, Šarančić je doživio veliki šok jer nije našao majku i suprugu.

“Obilazio sam sve međunarodne i domaće institucije tražeći informacije o nestalim, ali pomoći nije bilo. (…) Nisam se nadao da ću naći oca i brata – nađem njih, a njih dvije nema. Šok za šokom”, priča Šarančić.

Ističe da su posmrtni ostaci njegove supruge, koja je iz “Alatnice” odvedena s njegovom majkom, pronađeni u mjestu Grebak iznad Nevesinja, u katoličkoj grobnici, a odatle prebačeni u Mostar, gdje je DNK analizom utvrđeno da se radi o Sabiri Šarančić.

“Za majku još ništa ne znam. Bog zna da li ću ikad naći njene kosti (…). Ženu sam ukopao, odem joj, znam gdje je… Drugačije bi bilo i da majčine kosti nađem”, kaže on.

Šarančić sada živi u Vrapčićima kod Mostara i tvrdi da u selo Čanje ode samo povremeno.

Naglašava da je poražavajuća činjenica da su samo dvije osobe osuđene za zločine u Nevesinju, te da zbog toga ni žrtve zločina ne žele pričati o strahotama koje su preživjeli.

Šarančić je svoj iskaz kao svjedok Tužilaštva BiH dao na suđenju Krsti Saviću i Milku Mučibabiću. Postupak protiv Mučibabića, bivšeg pripadnika Stanice javne bezbjednosti (SJB) Nevesinje, obustavljen je zbog njegove smrti.

Mučibabić je u martu 2009. nepravomoćno osuđen na pet godina i tri mjeseca zatvora zbog zločina počinjenih 1992. u Nevesinju.

Pravosnažnom presudom Krsto Savić je u aprilu 2011. osuđen na 17 godina zatvora zbog progona bošnjačkog i hrvatskog stanovništva s područja Nevesinja, Bileće, Gacka i Kalinovika. Savić, bivši načelnik Centra službi bezbjednosti (CSB) Trebinje, proglašen je krivim za zločin protiv čovječnosti jer je planirao i naredio progon stanovništva zatvaranjem, deportovanjem, ubistvima i drugim nečovječnim djelima.

Albina Sorguč je novinarka BIRN – Justice Reporta. [email protected] Justice Report je BIRN-ova sedmična online publikacija.