Srebrenički Staljin još uvijek oficir u Policiji RS

Bivši oficir jedinice Specijalne policije Republike Srpske (RS), koja je učestvovala u masakru u Srebrenici u julu 1995. godine, još uvijek je zaposlen u Ministarstvu unutrašnjih poslova RS saznaje BIRN-ov Justice Report.

Duško Jević, zvani Staljin, za vrijeme rata od 1992. do 1995. je bio na poziciji pomoćnika komandanta za operativno-nastavne poslove, te zapovjednik policijskog Centra za obuku na Jahorini pored Sarajeva.

Iako Jević ne poriče svoje prisustvo u Srebrenici odmah nakon pada enklave, negira da je njegova, ili bilo koja druga jedinica prisutna u zaštićenoj zoni UN-a Potočari, u blizini grada, učestvovala u razdvajanju muškaraca od žena.

Pri tome Jević insistira da se razdvajanje muškaraca od žena u Potočarima nije desilo, te da je i muškarcima i ženama koji su bili okupljeni unutar baze omogućen slobodan prolaz na teritoriju pod kontrolom Armije Bosne i Hercegovine (ABiH). Također, uporno tvrdi da civili nisu tretirani nehumano u julu 1995. u Srebrenici.

Međutim, dokazi do sada prezentirani na Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), te činjenice koje je utvrdila Komisija za Srebrenicu Vlade Republike Srpske, govore kako ne samo da je Jević znao za razdvajanje i nehuman tretman civila, nego da su on i pripadnici njegove jedinice aktivno u tome učestvovali.

DEPORTACIJE

Zaštićena enklava UN-a Srebrenica je 11. jula, 1995. pala u ruke snaga RS koje je predvodio haški optuženik Ratko Mladić.

Procjenjuje se da je oko 40.000 ljudi iz Srebrenice i okolnih, etnički očišćenih gradova i sela, bilo prisutno u enklavi u vrijeme pada. Kada su trupe Vojske Republike Srpske (VRS) ušle u grad, veliki dio stanovništva spas je potražilo u obližnjoj vojnoj bazi UN-a pod komandom Holandskog bataljona. Drugi dio je pobjeglao u šume sa namjerom da pokušaju pješice probiti se do teritorije pod kontrolom ABiH.

U danima koji su uslijedili, 8.000 Bošnjaka, uglavnom muškaraca i dječaka, pogubljeno je na različitim lokacijama u blizini Srebrenice, Bratunca i Zvornika.

Većinu su pripadnici VRS, strateški pozicionirani na šumskim putevima blizu sela Konjević Polja, između Srebrenice i Bratunca, uhvatila. Mnogi mučakrci i dječaci izdvojeni su još iz mase koja se sklonila u bazu UN-a u Potočarima.

Jevićeva jedinica je aktivno učestvovala u deportaciji civila iz Srebrenice ka Kladanju, te u odvajanju muškaraca i dječaka od njihovih porodica u Potočarima. U danima kada se dešavao genocid u Srebrenici, većinu vremena Jević je proveo u Potočarima.
I dio trupa kojima je Jević komandovao također su raspoređene na putu oko Konjević Polja, zajedno sa drugim jedinicama Policije i vojske koje su imale zadatak da uhvate Bošnjake koji su pobjegli. Jević je najmanje jednom obišao svoje jedinice na terenu.

Kao zapovjednik policijskih jedinica koje su aktivno učestvovale u razdvajanju i deportaciji civila, Jević bi mogao biti optužen za ratne zločine protiv čovječnosti. Međutim, Justice Report saznaje, niti MKSJ niti lokalna tužilaštva do sada nisu vodila istragu o njegovom učešću u dešavanjima oko i u Srebrenici.

Dusko Jević se pojavio pred Haškim tribunalom u oktobru 2003. godine kao svjedok optužbe u slučajevima Vidoja Blagojevića i Dragana Jokića, oficira VRS optuženih za zločine protiv čovječnosti i kršenje zakona i običaja rata u Srebrenici.

Sudu je konstatovao da je uloga njegove jedinice bila «osigurati jedinice UNPROFORa i ljude okupljene u Potočarima».

»Naš zadatak je bio evakuisati ljude koji su navodno bili civili» rekao je Jević u svojstvu svjedoka u Hagu.

Prema njegovim riječima, 12. jula tri od četiri voda njegove jedinice otišla su sa njim u Potočare.

Potom je primio naredbu da pošalje dva od tri voda da osiguraju put od Kravica ka Sandićima, odnosno preko brda kuda su Bošnjaci pokušavali da se probiju do teritorije pod kontrolom ABiH.

Jević je na Sudu izjavio da je sa preostalim dijelom svojih jedinica ostao u Potočarima.

«U toku evakuacije, bio sam tačno ispred UNPROFORove baze gdje je bilo dovoljno mjesta da se autobusi i kamioni okrenu,» svjedočio je Jević.

«Za mene lično bilo je važno da se ovo završi što prije jer nije bilo lijepo gledati mase ljudi u takvom stanju. Jer, bilo je vruće» riječi su Duška Jevića Staljina.

«Kako su autobusi pristizali, ljudi su pušteni da prođu. Muškarci, žene, djeca, bi se penjali na autobuse, koji su se potom okretali ispred baze UNPROFORa i odlazili» završio je.

U toku suđenja u Hagu, Jević je poricao da je vidio ili učestvovao u bilo kakvoj vrsti mučenja ili prisilnog razdvajanja odraslih.

U januaru 2005. godine, Blagojević i Jokić osuđeni su na 18, odnosno devet godina zatvora za zločine počinjene u Srebrenici.

Obojica su prvobitno bila na istoj optužnici sa Momirom Nikolićem, oficirom za bezbjednost Bratunačke brigade Vojske RS i Draganom Obrenovićem, šefom štaba Zvorničke brigade, ali nakon što su se izjasnili krivim, pristali su svjedočiti protiv bivših kolega i njihovi predmeti su odvojeni.

KLJUČNA ULOGA POLICIJE

U aprilu 2005, Jevićev direktni nadređeni Ljubiša Borovčanin, prebačen je u Hag i optužne za ratne zločine počinjene u Srebrenici.

Kako je rečeno na suđenju Blagojeviću i Jokiću, Tužilaštvo MKSJ smatra da su Specijalne jedinice MUP-a RS «kojima je komandovao Ljubiša Borovčanin i njegov zamjenik Duško Jević» imale ključnu ulogu u događajima nakon pada Srebrenice.

Aktivnosti Jevićeve jedinice otkrivene su tokom suđenja ovoj dvojici, te u potpisanom priznaju i kasnijem svjedočenju Momira Nikolića.

MKSJ je utvrdio kako su u osvajanju Srebrenice i događajima koji su uslijedili učestvovale dvije jedinice Specijalne policije.

Jedinica Specijalne policije koja je postojala u svakoj općini i obično je njom komandovao šef lokalnog Centra za javnu bezbjednost.

Druga je Specijalna brigada policije koju su sačinjavali profesionalni policajci, opremljeni vojnim naoružanjem, a koja je korištena u vojnim akcijama.

Takva brigada formirana je 10. jula, 1995, po naredbi Tomislava Kovača, ministra unutrašnjih poslova RS. U njen sastav ušli su: Drugi specijalni odred, Prva četa posebnih jedinica policije iz Zvornika, Mješovita četa združenih snaga MUP-a Srbije i Republike Srpske (Specijalna policija) i četa kampa Centra za obuku na Jahorini, kojom je komandovao Jević.

Pukovnik Ljubomir Borovčanin postavljen je za komandanta Jedinice i upućen u Bratunac. Kako je Jević 2003. godine rekao pred sudijama MKSJ, Borovčanin mu je naredio da svoju jedinicu dovede u Bratunac 11. jula do 15:00. Stigao je do podneva sa oko 100 pripadnika jedinice. Borbe oko Srebrenice su jenjavale.

Deportacija civila je trebala početi dan kasnije. Po Jevićevom svjedočenju u Hagu, veći dio njegove jedinice poslan je na put između Bratunca i Konjević Polja, na lokacije gdje su pripadnici VRS tražili Bošnjake koji su pokušavali napustiti okupiranu teritoriju.

Preostali, oko 30 ljudi, ostali su u Potočarima, odakle su žene i djeca deportovani u naredna dva dana. Jević je većinu vremena proveo u Potočarima.

U to vrijeme, muškarci su odvojeni od žena i djece i nakon kratkog pritvora odvedeni u Bratunac, gdje su potom strijeljani zajedno sa onima koji su uhvaćeni tokom pokušaja bijega kroz šume.

NIKOLIĆ I STALJIN SU RADILI SKUPA

Prema priznanju Momira Nikolića, 12. jula ujutro dobio je instrukcije da «koordinira i organizuje» deportaciju žena i djece i razdvajanje vojno sposobnih muškaraca od ostalih. Prema njegovom priznanju, kada je pitao kakva će biti sudbina tih ljudi, rečeno mu je da će biti pobijeni.

»Većinu dana 12. jula proveo sam u Potočarima koordinirajući i radeći sa Duškom Jevićem, komandantom specijalnih snaga MUP-a,» Nikolić rekao je u svom priznanju MKSJ.

Svjedok Jević je u Hagu rekao kako nije imao udjela u tom dijelu operacije. «Momir Nikolić je izjavio da sam ja koordinirao razdvajanje ljudi u Potočarima, zajedno sa njim. Odgovorno tvrdim da nisam,» rekao je Jević.

Tokom unakrsnog ispitivanja, Jević je poricao bilo kakve spoznaje o nedjelima, čak i razdvajanjima civila u Potočarima, gdje jeste bio prisutan.

«Da li ste vidjeli da se muškarci odvajaju od njihovih porodica u Potočarima 12. jula?» pitao ga je Tužilac MKSJ-a.

«Nisam,» odgovorio je Jević.

«Da li ste ikada vidjeli da je neki muslimana šutnut, udaren ili gurnut u autobus?»

«Ne».

«Da li ste dobili izvještaje o fizičkom zlostavljanju muslimana 12. jula?»

«Ne».

«Zašto se smješite?»

«Pa, znate, prošlo je, ovaj, osam godina od tih događaja. Čovjek pokušava da se sjeti svake sitnice, ali ne može. Lično znam da sam uradio jednu normalnu, korisnu stvar,» odgovorio je Jević.

Isto je ponovio u izjavi za Justice Report dodajući da je svoju dužnost u Srebrenici obavio «etički i profesionalno».

Također za Justice Report, Jević kaže kako neće detaljno obrazlagati svoje svjedočenje iz Haga, ali je ponovio tvrdnju da u Potočarima nisu počinjeni zločini.

«Svoj sam posao tamo odradio pošteno i ljudski,» rekao je.

Činjenice pokazuju drugačije.

Tragedija se dešavala vrelog popodneva 12. jula oko baze Holandskog bataljona UNa u Potočarima.

Dan nakon što je enklava pala u ruke VRS, grupa oficira ove vojske primicala se crveno-bijeloj plastičnoj traci koju su nizozemski vojnici postavili kao simboličnu barijeru između srpskih snaga u enklavi i hiljada bespomoćnih i uplašenih civila.

U centru grupe, okružen tjelohraniteljima i drugim oficirima, stajao je general Ratko Mladić, zapovjednik Vojske Republike Srpske.

«Doći će trideset autobusa. Prebacit ćemo vas prema Kladnju. Odatle ćete preći na teritoriju koju kontrolišu Alijine (Izetbegović – predsjednik BiH op.a) snage,» uvjeravao je masu.

«Samo bez panike i propustite malu djecu i žene. Nemojte da se neko dijete izgubi,» dodao je Mladić i završio obraćanje masi; «Ne bojte se ništa. Niko vam neće ništa uraditi».

Na video snimku kojeg je napravio jedan srbijanski novinar, a kojeg je MKSJ prihvatio kao dokazni materijal, vidi se još jedan čovjek koji stoji kraj Mladića, u maskirnoj uniformi, prosjede kose i debelih, dugačkih brkova. Identifikovli su ga kao Duška Jevića Staljina.

POSTUPIO PO NAREĐENJU

Uloga jedinica kojima je komandovao Jević također je detaljno obrazložena u izvještaju Komisije za Srebrenicu Vlade Republike Srpske. U izvještaju se iznosi zaključak, kojeg je Vlada RS prihvatila, da se razdvajanje muškaraca i žena desilo upravo u vojnoj bazi u Potočarima.

Tako se navodi da su Specijalne jedinice MUP-a RS ušle u Potočare 12. jula, 1995. između 6:00 i 7:00 sati.

U Izvještaju se navodi da je jedan odred Specijalne policije sa Jahorine, koji je predvodio Jević, a koja je pripadala MUP-u, imao zadatak da «održava red», pronalazi i odvaja vojno sposobne muškarce od ostalih, u skladu sa naredbom koju je 11. jula izdao general Mladić u Hotelu «Fontana» u Bratuncu.

U Izvještaju također piše da je razdvajanje muškaraca od žena «izazvalo traume kod civila zbog prisustva navedenih jedinica, njihovih radnji i ponašanja, kao i zbog prisustva jakih snaga» oko baze u Potočarima.

Na klupi za svjedoke, Nikolić je također rekao da su Jevićeve trupe učestvovale u razdvajanjima. «Kada su stigli prvi autobusi, ili malo nakon toga, kontaktirao sam Jevića. Rekao sam da treba izvršiti evakuaciju i koja je njegova uloga vezano za autobuse, organizaciju autobusa i druga pitanja oko prevoza civilnog stanovništva,» izjavio je.

»Onda sam izdao naređenja jedinicama koje su razdvajale muškarce od ostalih i pokazao im kuću u kojoj će oni (muškarci op.a) biti privremeno pritvoreni. Poslije toga, rekao sam da će muškarci biti odvedeni u druge objekte za privremeno pritvaranje,» svjedočio je Nikolić.

Nakon što su muškarci odvojeni u Potočarima, otkriva Komisija RS-a, pritvoreni su u obližnju Fabriku cinka i u objekat poznat kao «Bijela kuća».

U presudi Jokića i Blagojevića izrečenoj u Hagu, kao činjenica se navodi da je sudbina muškaraca u Bijeloj kući i fabrici cinka bila poznata.

»Muškarcima muslimanima je naređeno da ostave svoje pasoše i lične karte ispred ‘Bijele kuće'», navodi se u presudi. «Objašnjenje koje je dao jedan od tadašnjih članova MUP-a, kapetana pod nadimkom ‘Mane’, a koji je bio pod komandom Duška ‘Staljina’ Jevića, komandanta Centra za obuku brigade Specijalne policije na Jahorini, bilo je da muškarcima više neće trebati pasoši niti lične karte».

Jević poriče ove navode. «Sam sam vidio ove ljude kako se penju na autobuse i na kamione.

Oni su trebali biti evakuisani u Kladanj,» rekao je MKSJ. «Ne znam gdje su na putu razdvojeni. Ja to nisam mogao znati» tvrdi Jević.

U Izvještaju Komisije o Srebrenici navodi se da su uslovi u Potočarima postajali sve gori u toku dana 12. jula «nakon ulaska navedenih jedinica policije i VRS…zbog terora, vrijeđanja i zlostavljanja prilikom razdvajanja ‘vojno sposobnih’ muškaraca i sporadičnih ubistava iza Fabrike cinka, i iza ‘Bijele kuće'». Članovi Komisije u izvještaju konstatuju; «Bolna je činjenica da je među njima bilo dosta vojno nesposobnih i maloljetnika».

U navodima Izvještaja dalje stoji da se situacija pogoršala u toku noći sa 12. na 13. juli. «Vojnici su izvlačili i odvodili ljude iz gomile. Čuli su se krici, zapomaganja, jauci i slično. Tokom noći i rano idućeg jutra proširile su se priče o silovanjima i ubistvima… Nekoliko civila izvršilo je samoubistvo vješanjem,» piše u Izvještaju Komisije.

Da je Jević, ipak, znao i učestvovao u deportaciji i izdvajanju muškaraca, vidno je i iz teksta koji je u beogradskom magazinu Intervju, u izdanju od četvtog augusta 1995. godine, objavio Zoran Petrović – Piroćanac.

Iako u tom članku Piroćanac iznosi pozitivan stav o ponašanju srpskih vojnika u Srebrenici, MKSJ ga je prihvatio kao dokazni materijal jer pokazuje na grozne uslove u gradu nakon pada.

«NEW LOOK» POLICAJAC

Nakon pada Srebrenice Piroćanac je proveo dosta vremena sa Jevićem te ga opisuje kao «stub srpske new-look policije».

Autor u beogradskim novinama piše o teškom zadatku koji je Jević imao, da traži «muslimanske ratne zločince…koji su sakrivali u gunguli od ljudi, prašine, prljavih zavežljaja, dečjeg plača».

Preživjeli iz Srebrenice se također sjećaju dramatičnih razdvajanja muškaraca i dječaka od žena u Potočarima.

Sabaheta Fejzić je posljednji put vidjela svog osamnaestogodišnjeg sina Rijada 13. jula oko 11:00 sati ujutro kada su se zajedno zaputili prema koloni kamiona i autobusa okupljenoj u Potočarima, spremni za odlazak u Kladanj. Uniformisani i naoružani Srbi naredili su joj da se odvoji do sina, ali je Sabaheta to ignorisala.

«Kad su vidjeli da smo i dalje zajedno, počeli su da se deru: ‘Je l’ ti čuješ šta smo ti rekli: dijete ide desno, ti ideš lijevo!’ Rekla sam im kud god ide moje dijete, idem i ja. Ako će on desno, onda ću i ja s njim,» izjavila je Fejzićeva za Justice Report.

«Pošto sam dijete vodila ispod ruke, oni su ga počeli otimati od mene. Vukla sam dijete sebi, oni sebi. Dok je otimanje trajalo, molila sam ih: ‘Nemojte mi uzimati dijete, to je jedino dijete koje imam» sjeća se Sabehata Fejzić dana kada je posljednji put vidjela sina.

«Više se nisam mogla boriti jer su bili daleko jači od mene. Otrgli su dijete od mene i poveli ga. Bio je strašno uplašen. Počeo je plakati. Kada su ga poveli, okrenuo je glavu i vidjela sam kako mu iz očiju liju krupne suze. Samo je uspio da mi kaže: ‘Idi majka, molim te.’ Poslije sam kleknula na koljena, sastavila ruke i rekla: ‘Molim vas, ubijte me'” završava majka priču.

Fejzić, koja još uvijek traži posmrtne ostatke svoga sina Rijada, za Justice Report kaže i da su takve scene bile uobičajene u Potočarima 12. i 13. jula, kada je većina muškaraca i dječaka odvedeno.

Iako dokazi prezentirani tokom suđenja osumnjičenima za zločine u Srebrenici pred MKSJ upućuju da je Jević bio među ključnim osobama u osvajanju Srebrenice, ipak mu to nije bila prepreka da postane inspektor zadužen za sigurnost u MUP-u RS, funkcija na kojoj se nalazi od kraja rata.

Za Justice Report Jević je odbio komentirati iskaz pred MKSJ. «Najverovatnije ću ponovo ići da svjedočim. Tada ćemo vidjeti da li će biti potrebno da se nešto više objašnjava,» rekao je i dodao: «Moja duša je čista».

Duško Jević Staljin je samo jedan od hiljada oficira vojske i policije RS koji su učestvovali u osvajanju Srebrenice u julu 1995.

Prošlog oktobra Komisija za Srebrenicu Vlade RS je identificirala 19.473 osoba kao moguće učesnike u akcijama u i oko Srebrenici.

Prema nekim procjenama, oko 900 ih još uvijek obnaša zvanične funkcije u Vladi, vojsci i i policiji RS.

Iako je Vlada RS obećala da će istražiti ulogu koju su njeni funkcioneri imali u ovom masakru, još nijedan nije dobio otkaz, niti je protiv njega pokrenuta disciplinska mjera zbog učešća u genocidu u Srebrenici.