Članak

Prlić i ostali: Praljak zatražio oslobađanje

22. Marta 2017.14:13
Bivši načelnik Glavnog štaba Hrvatskog vijeća odbrane (HVO) Slobodan Praljak zatražio je tokom žalbene rasprave da bude oslobođen krivice za zločine počinjene nad Bošnjacima u BiH, za koje je nepravosnažno osuđen na 20 godina zatvora.

This post is also available in: English

Praljak je negirao da je bio učesnik u zločinačkom poduhvatu nasilnog stvaranja proširene hrvatske države na teritoriji BiH, kao i samo postojanje tog poduhvata.

Praljka, koji je bio načelnik Glavnog štaba HVO-a, vojske samoproglašene Hrvatske Republike Herceg-Bosna (HRHB), Tribunal je 2013. nepravosnažno osudio na 20 godina zatvora zbog zločina nad Bošnjacima u srednjoj Bosni i zapadnoj Hercegovini tokom 1993. i 1994. godine.

Praljkova advokatica Nataša Faveau-Ivanović prvostepenu presudu nazvala je “nepreciznom, konfuznom, nerazumnom i protivrječnom”.

Ona je kazala da je prvostepeno vijeće “izmislilo i iskonstruisalo” hrvatsko zločinačko udruženje, proglašavajući “politički cilj” hrvatskog vođstva za “zločinački plan”.

Kao “protivrječan”, Praljkova zastupnica izdvojila je zaključak iz presude da je Franjo Tuđman želio podjelu BiH, ali i hrvatsku autonomiju unutar te države.

“Podjela BiH nije bila izmišljotina Tuđmana, koji joj se uvijek protivio, nego je nju na sto stavila međunarodna zajednica”, kazala je Faveau-Ivanović, tvrdeći da je Tuđman želio suverenu BiH u međunarodno priznatim granicama.

Praljak i još petorica lidera bosanskih Hrvata su 2013. proglašeni krivim za zločine počinjene u okviru udruženog zločinačkog poduhvata, na čelu s predsjednikom Hrvatske Franjom Tuđmanom, čiji je cilj bilo uspostavljanje “hrvatskog entiteta, djelimično u granicama Hrvatske banovine iz 1939. godine”, nasilnim i trajnim protjerivanjem bošnjačkog stanovništva iz osam opština u BiH.

Svrha stvaranja tog entiteta, po presudi, bilo je “ponovno ujedinjavanje hrvatskog naroda”, budući da je zločinačkim planom bilo predviđeno da se on “ili ujedini sa Hrvatskom, u slučaju da raspada BiH” ili ostane u BiH “s tijesnim vezama s Hrvatskom”.

Praljkova advokatica je pobijala nalaz iz presude da su hrvatske snage “okupirale” teritorije u BiH, tvrdeći da bosanski Hrvati nisu mogli okupirati zemlju u kojoj su živjeli. Pritom, podsjetila je i da je HVO bio dio oružanih snaga BiH, zajedno sa Armijom BiH.

Po Praljkovoj braniteljki, “Hrvatska nije učestvovala u ratu u BiH”, već je naoružavala i logistički podržavala bošnjačke snage.

Ona je rekla i da nije dokazano da su Praljak i HVO bili odgovorni za rušenje Starog mosta u Mostaru, te da se “nijedna činjenica ne može Praljku staviti na teret”.

Nika Pinter, druga Praljkova braniteljica, rekla je da optuženi nije znao za masakr koje je HVO, po presudi, počinio nad 36 bošnjačkih civila u selu Stupni Do, kao ni za logore za Bošnjake u Dretelju i Gabeli. Za to vrijeme, Praljak je “spašavao živote Hrvata”, kazala je njegova braniteljica.

Obraćajući se sudijama, Praljak je tvrdio da je, s početka 1993. godine, “nemoćna da se suprotstavi Vojsci Republike Srpske, Armija BiH napala HVO da bi nakoknadila teritorije”, usprkos činjenici da je “90 odsto oružja dobila od Hrvata”.

Pored Praljka, Tribunal je 2013. izrekao kaznu od 20 godina zatvora Brunu Stojiću, ministru odbrane HRHB-a, i zamjeniku komandanta HVO-a Milivoju Petkoviću. Ratni premijer HRHB-a Jadranko Prlić osuđen je na 25 godina zatvora. Valentin Ćorić, komandant vojne policije HVO, osuđen je na 16 godina zatvora, a predsjednik komisije za razmjenu zarobljenika HRHB-a Berislav Pušić na zatvorsku kaznu od 10 godina.

Pušić ne prisustvuje raspravi o žalbama, budući da je praktično izdržao kaznu. O njihovim žalbama, ali i o žalbi Tužilaštva koje je zatražilo oštrije kazne, Tribunal će raspravljati do 28. marta.

Prlić i ostali proglašeni su krivim za kampanju progona Bošnjaka iz osam opština u zapadnoj Hercegovini i srednjoj Bosni od proljeća 1993. do proljeća 1994. koja je uključivala ubistva, silovanja, deportacije, nečovječno postupanje, protivpravno zatvaranje, nehumana djela, uništavanje i oduzimanje imovine, bezobzirno razaranje naselja i kulturnih i vjerskih objekata, prinudni rad i protivpravno terorisanje civila.

Ta zlodjela – kvalifikovana kao zločini protiv čovječnosti, kršenje zakona i običaja rata i teške povrede ženevskih konvencija – počinjena su u opštinama Mostar, Čapljina, Ljubuški, Prozor, Stolac, Vareš, Gornji Vakuf i Jablanica.

U odgovoru na žalbu, haški tužioci su označili Praljka kao jednog od “ključnih učesnika” u zločinačkom poduhvatu kojim su, tokom rata u BiH, vlasti i snage Hrvatske i bosanskih Hrvata protjerivale Muslimane iz srednje Bosne i zapadne Hercegovine.

Tužilac Douglas Stringer je rekao da je dokazano da je Hrvatska, preko snaga bosanskih Hrvata, sprovela “posrednu okupaciju” dijela teritorije BiH.

“Hrvatska je ovdje bila okupaciona sila preko HVO-a”, kazao je Stringer.

Praljak je, po Stringeru, u tom zločinačkom udruženju bio jedan od “najznačajnijih učesnika” budući da je, u isto vrijeme, bio general Hrvatske vojske (HV), pomoćnik ministra odbrane Hrvatske, savjetnik predsjednika Tuđmana i de facto, a potom i de jure, komandant snaga bosanskih Hrvata koje su počinile zločine nad Muslimanima.

Kao takav, Praljak je u BiH sprovodio Tuđmanovu politiku, “riječima i djelima promovišući podjelu, promjenu etničkog sastava stanovništva i obnovu Banovine Hrvatske”, rekao je Stringer.

Tužilac je podsjetio i da je i sam Praljak izjavio da je “sprovodio politiku hrvatske države”, čiji je cilj, po presudi, bila promjena etničke slike HRHB-a protjerivanjem Muslimana.

Dokazujući to, tužilac je citirao Praljkove riječi upućene Tuđmanu u jesen 1992. godine, nakon što su muslimanske izbjeglice stigle u Travnik: “Ukoliko ih ne izbacimo, nećemo imati većinu.”

Rušenje Starog mosta u Mostaru u jesen 1993. godine, kako je kazao tužilac, “simbolično predstavlja razaranje i bijedu koje je Praljak za sobom ostavio”.

Iznošenje žalbi se nastavlja u četvrtak, 23. marta.

Radoša Milutinović


This post is also available in: English