Amnesty International: Žrtve zaborava

Ove sedmice, u srijedu, 30. septembra, Amnesty International u Sarajevu promovira još jedan izvještaj koji se tiče Bosne i Hercegovine i žrtava rata.

Izvještaj pod naslovom “Čija pravda? Žene Bosne i Hercegovine još uvijek čekaju” oštra je kritika ovdašnjih vlasti i pravosuđa, ali i Tribunala u Haagu.

Amnesty International navodi kako je u Haagu od 1993. godine procesuirano 18 slučajeva koji su se ticali silovanja i seksualnog nasilja, dok je pred Sudom BiH od 2005. procesuirano 15 slučajeva, a 12 osoba je osuđeno. Žrtava je, smatra Amnesty International, na hiljade, i žena i muškaraca.

Ipak, vlasti u zemlji iz koje potiču žrtve do danas nisu razvile efikasan sistem koji štiti ovu kategoriju, te i dalje, smatra Amnesty International, krše njihova osnovna ljudska prava time što im ne osiguravaju reparaciju, te što im ne pružaju potrebnu pomoć, materijalnu ali i psihološku, kao što ne pružaju ni adekvatnu zaštitu svjedocima u sudskim slučajevima.

“Mislim da su oni dva puta žrtve. Prvo zbog onoga što im se desilo tokom rata, i drugo, oni su žrtve jer nikoga nije briga šta im se dešava nakon toga. U mnogim slučajevima oni ne primaju nikakvu psihološku pomoć, penziju, kompenzaciju, nemaju pristup zdravstvenim uslugama… Oni su žrtve zbog činjenice da su zaboravljeni u proteklih 14 godina”, kaže Marek Marczynski za Justice Report.

Zauvijek tabu tema

Istraživanje o pravima žena žrtava rata u BiH Amnesty International je počeo u decembru prošle godine, i od tada pa do objavljivanja izvještaja njihovi istraživači su više puta boravili u zemlji i razgovarali kako sa samim žrtvama, tako i s predstavnicima nevladinog sektora, te zvaničnicima.

“Silovanje je i dalje tabu tema u BiH, a preživjeli su stigmatizirani”, jedan je od zaključaka izvedenih 18 godina nakon što su prva masovna silovanja počinjena u ratu u BiH.

U izvještaju se konstatuje da je silovanje jedini seksualni zločin koji Statut Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ/ICTY) prepoznaje kao zločin protiv čovječnosti. Kroz praksu, MKSJ je definisao da ratno silovanje može biti ratni zločin, zločin protiv čovječnosti i genocid.

Ipak, Amnesty International kritikuje i rad Tribunala izražavajući zabrinutost što su zbog završne strategije, koja je najavljena 2003. godine, neke optužnice skraćene i to baš u dijelu koji se odnosi na ratno silovanje.

Prema završnoj strategiji, Tribunal bi trebao okončati svoj rad 2010. godine, ali prema procjenama zvaničnika ove institucije, posljednje suđenje bi se moglo završiti 2012., dok bi Žalbeno vijeće moglo raditi do 2015. godine.

“Izbacivanje ovih optužbi je rezultiralo nedostatkom pristupa pravdi za one koji su preživjeli ratni zločin silovanja i nekažnjavanjem počinilaca”, navodi se izvještaju.

Marek Marczynski navodi kao primjer slučaj Milana i Sredoja Lukića, koji su u Haagu u julu 2009. godine osuđeni za ubistva, progone, maltretiranja, premlaćivanja te spaljivanja ljudi počinjena u Višegradu od 1992. do 1994. godine.

Milan Lukić, prema navodima optužnice nekadašnji vođa paravojne grupe “Beli orlovi” ili “Osvetnici”, osuđen je na doživotnu kaznu, a Sredoje Lukić, bivši višegradski policajac i pripadnik “Belih orlova”, na kaznu zatvora u trajanju od 30 godina.

“Ipak, pouzdani dokazi o otmicama mladih žena, koje su potom zadržavane i silovane ili su nad njima činjeni drugi seksualni zločini u ‘Vilinoj vlasi’, hotelu pored Višegrada, prikupljeni su u Tribunalu i Sudu BiH. Brojne nevladine organizacije to su dokumentirale. Ipak, to nije dio optužnice, niti presude”, stoji u izvještaju.

Dva dana nakon izricanja presude, Amnesty International je pozvao Tužilaštvo BiH da otvori istragu protiv Lukića.

“U ovakvim slučajevima nije važno da neko dobije veću kaznu, važno je za žrtve da se prepozna da se to desilo. Razgovarali smo s mnogim žrtvama različitih kršenja ljudskih prava i svi govore isto. Nije najvažnija stvar da neko dobije najveću moguću kaznu, najvažnija stvar je da se to prepozna – da se prepozna šta se njima desilo”, izričit je Marczynski.

Stalni politički pritisak

Amnesty International vjeruje kako je “s pravnog aspekta” moguće da se Milanu i Sredoju Lukiću sudi u BiH za zločine koji nisu bili uključeni u optužnicu Tužilaštva u Haagu, te tvrdi da će ustrajati u toj ideji sve dok se ona ne ostvari.

“Pozivat ćemo na to sve dok slučaj ne bude procesuiran u BiH. Sastat ćemo se s vlastima u BiH i pokušati da ih uvjerimo da je ovo nešto što je vrlo važno žrtvama, ali i zbog generalne percepcije pravde. Žrtve nam često kažu da ne mogu naći mir dok ne dobiju ovu vrstu priznanja, da se ono što se desilo zaista desilo”, kaže Marczynski.

Za Amnesty International je pozitivno ono što je Sud BiH do sada uradio na procesuiranju optuženih za ratna silovanja, ali smatraju da uskoro još puno toga mora biti učinjeno.

“Postoje dobre i loše strane u radu Odjela za ratne zločine Suda BiH. Dobre su da se polako počinje graditi kapacitet lokalnog pravosuđa u BiH da se nosi sa ovim kompleksnim slučajevima. U isto vrijeme, postoje neke lekcije koje bi se trebale naučiti od MKSJ-a, u smislu zaštite svjedoka i pružanja podrške svjedocima. Još puno toga treba uraditi kako bi se zadovoljili najviši standardi krivičnog prava”, zaključuje Marczynski.

Na osnovu provedenog istraživanja, Marczynski je zaključio da je Državni sud još uvijek pod velikim političkim pritiskom koji dolazi od svih strana što učestvuju u vlasti. Također kaže da misli kako u praksi nema dovoljno političke volje da se radi na slučajevima ratnih zločina.

“Političari u BiH, umjesto da se raspravljaju o tome da li bi međunarodno osoblje trebalo ostati ili ne, trebaju razmišljati kako da podrže Sud da privede počinitelje pravdi, bez da od toga prave etničko i političko pitanje, već da počinitelji budu privedeni zbog onoga što su učinili”, kaže Marczynski.

Merima Husejnović je novinarka BIRN – Justice Reporta. [email protected] Justice Report je BIRN-ova sedmična online publikacija.