Otrgnuta iz majčinog naručja i silovana

9. Novembra 2015.00:00
Život mirne i vesele djevojčice uništen je za dvije noći 1992. godine. Tada 14-godišnjakinja, silovana je osam puta. Danas kaže da nema razloga za smijeh jer joj se stalno vraćaju slike onoga što je preživjela.

This post is also available in: English

Suzana J. je s roditeljima i dvije sestre živjela na području općine Odžak sve do 8. maja 1992., kada je Hrvatsko vijeće obrane (HVO) zauzelo taj grad. Otac joj je odveden i zatvoren u osnovnu školu, dok je ona s majkom i sestrama bila u kućnom pritvoru u mjestu Novi Grad (općina Odžak).

Otrgnuta je iz naručja majke 3. jula 1992. godine, zlostavljana i silovana. Bilo je oko 11 sati navečer kada su, prisjeća se, pripadnici HVO-a “razvalili vrata”.

“Izvukli su mene za kosu. Tukli su me tu i maltretirali. Moja mama se s njima borila i ovi svi ostali. Tu su bile moje mlađe sestre, od 12 i devet godina, njih su isto tukli, i moju babu nepokretnu. Mojoj majki su rasjekli usnu, gdje ona i danas ima ožiljak”, priča Suzana.

Oko nje, kako tvrdi, otimala su se osmorica vojnika.

“Stali su ukrug. Ovaj te udari puškom, ovaj te gurne… Nekih pola sata sam se borila s njima. Oni su mene tukli i savladali. Bila sam sva krvava i poderana od batina i kako su me vukli. Moja majka je njih molila da me ne diraju i govorila da je i ona Hrvatica, ali to ništa nije pomagalo”, kaže Suzana, ističući da su je potom ubacili u kombi.

U drugi auto, kako se prisjeća, ubačena je njena komšinica V.L., koja je također bila maloljetna.

“Mene su dole povalili na zadnje sjedalo, ispod, gdje su noge, tu su me položili, i ova dvojica su sjela na sjedalo i stavila noge na mene. Vozili su nas jednim seoskim putem kroz Novi Grad”, kaže ona.

Nedaleko od glavnog puta prema Posavskoj Mahali (općina Odžak), priča dalje Suzana, kombi se zaustavio i sedmorica vojnika su je uveli u kuću.

“Ovaj jedan je ušao sa mnom u sobu. Gurnuo me, bacio me, počeo me šamarati i tući. Ja sam ga molila da me ne dira. Poderao je garderobu s mene i uspio me silovati. I onda mi je još prijetio da ne smijem to nikome da kažem, ni policiji, ni nikome, jer ćemo se opet sresti i da će me ubiti, te da će mi ubiti oca, jer zna da je u zatvoru”, prisjeća se Suzana.

U sobu je krenuo drugi vojnik, kada se, kako kaže, začuo neki ženski glas koji ih je upozoravao da dolazi Vojna policija.

Došao je komandir Vojne policije Mirko Pačak, koji je kazao da su pronašli njenu komšinicu V.L. i vojnika M.B., te ih je sve odvezao u policiju u Novi Grad na prepoznavanje.

“Ugasili su svjetla, a on je baterijom osvijetlio lica osam vojnika. Poznala sam onog koji me, znaš, silovao”, navodi Suzana, dodajući da njena komšinica iz straha nije smjela reći ko je nju silovao.

Po povratku na mjesto gdje je ranije bila zatvorena s majkom, sestrama i ostalima, Suzana je zatekla zapaljenu kuću. Njena majka, sestre i ostali su bili u drugoj, manjoj kući, koja se nalazila u blizini.

“Mi smo u toku noći pobjegli dole kroz neke šume i bili kod moje strine. Mama i ove starije žene su bile tu, a mi mlađe smo se krile po šumama, samo bi dođi nešto tu da pojedemo”, prisjeća se Suzana i dodaje da se znalo desiti da po dva dana ne jedu, a vodu su pili iz bara.

Jedanput, 12. jula 1992., kad su došli po hranu i krenuli prema šumi, priča Suzana, vojnici su pucali za njima i morali su se vratiti.

Vidjela je kamion pun vojnika. Među njima, pojašnjava, bio je i onaj što ju je prethodno silovao.

“Mene je izvukao i rekao: ‘Jesam ti rekao da ćemo se ponovno sresti?’ Odveli su mene i snahu u Novo Selo i silovali nas”, kaže Suzana, naglašavajući da su je te noći silovala sedmorica vojnika.

Prije silovanja, kako kaže, bila je veselo dijete, jednostavno nasmijana i vesela. Kada je silovana, ističe, mjesec dana je bila zatvorena u kući i tvrdi da bi se ubila da je našla bombu ili pušku.

“Nikad to nisam mogla da podnesem, ne mogu ni danas”, dodaje Suzana i naglašava da je silovanje razlog njenog lošeg zdravstvenog stanja, nervoze i depresije.

“Ja nemam razloga da se smijem, čemu da se smijem… Kad nešto gledam, suze počnu same (…) Poslije 23 godine ti se stalno vraćaš kroz to. (…) Mene kada uhvati ta kriza, nervoza… i sve što sam starija, sve mi je gore i gore. Ne znaš kome da se obratiš, s kim da pričaš, ko da ti pomogne”, pojašnjava Suzana, ističući da se bori da preživi kako bi bila dobra majka, supruga i kćerka.

Džana Brkanić


This post is also available in: English