Ed Vulliamy: Ljudi nađu načina da idu dalje

“Šta nakon svega reći ljudima u dijaspori – neki čiste toalete u Holandiji, neki voze kamione po Americi ne bi li zaradili novac da ponovo izgrade svoje kuće. U tom smislu trebamo govoriti o kriminalu međunarodne zajednice i ne sumnjam da će u narednih 20 godina Republika Srpska postati Srbija”, kaže Vulliamy.

Vulliamy smatra da naša zemlja, i nakon svega što se desilo na ovim prostorima, ima veliku dušu, sa puno ljubavi i smijeha, te da će ljudi uvijek naći načina da idu dalje.

“Kako bi ovo bila divna zemlja da političari ne rade to što rade, a kada to kažem, mislim na političare sva tri konstitutivna naroda”, ističe Vulliamy.

On ovih dana boravi u Sarajevu povodom obilježavanja 20 godina od početka opsade ovog grada, a 7. aprila će promovisati knjigu “The War is Dead, Long Live the War”.

Knjiga je priča o ljudima koje je kao ratni reporter sreo u augustu 1992. u logorima Omarska, Trnopolje i Keraterm u Prijedoru, te njihovim životima 20 godina poslije. Knjiga sadrži i dio o Srebrenici i Višegradu.

“To je knjiga o izgubljenosti tih ljudi, kako geografski, tako historijski. Postoji nevjerovatna slučajnost – jedna djevojka, kojoj je otac ubijen u Omarskoj, u Švedskoj je upoznala momka iz Kozarca i udala se za njega. To je, dakle, izuzetna priča o fenomenu ‘planete Prijedor’ i o ljudima koji su preživjeli stravična dešavanja, a koji žive rasuti po svijetu”, navodi Vulliamy.

Primijetio je da, nakon svega što su proživjeli, ima onih koji su dobro i nisu doživjeli slom, ali ima i onih koji su se odali alkoholu, pate od čestih depresivnih stanja i suicidalnih iskušenja.

“Ali sada se, da kucnem u drvo, čini da ipak na neki način pokušavaju nastaviti svoj život”, dodaje Vulliamy.

Prvi novinar koji je svijetu prenio istinu o postojanju Omarske, Keraterma i Trnopolja u Prijedoru i o onome što se dešavalo u njima prisjeća se odlaska u ove koncentracione logore kao ulaska u drugu dimenziju.

“Nekad mi se čini kao da se to desilo jučer, a nekad kao da je to bilo prije 200 godina. Odlazak u Omarsku je bio kao odlazak u drugu dimenziju i vrlo je teško zamisliti da je u 20. stoljeću postojao koncentracijski logor. S druge strane, tamo sam upoznao ljude koji su me zaista dotakli, neki od njih su postali moji prijatelji. Mada poželim da ih nikada nisam sreo na taj način i da su živjeli svoj život bez onoga što ih je zadesilo. Žalosti me činjenica da su mučeni na najstravičniji način i te mučioce povezujem sa najmračnijom stranom ljudske duše”, kaže Vulliamy.

Proslavljeni reporter britanskog “Observera” i “Guardiana” ističe kako mu je najteža bila spoznaja da njegov izvještaj o logorima nije puno toga promijenio, te da se nakon toga desio i genocid u Srebrenici.

“Pisati izvještaj bio je lakši dio posla. Otišao sam u Beograd i jednostavno poslao izvještaj o logorima u BiH. I svi su, moram priznati, bili jako šokirani. Ono što je bilo teško jeste spoznaja da nije bilo efekta. Mi smo pronašli te logore, ne na kraju, već na samom početku rata. Shvatanje da su se sve te stvari desile prije nego će se desiti genocid u Srebrenici – to je ono što boli i što mi teško pada”, pojašnjava Vulliamy.

Posebno je, kako kaže, bijesan što su mnogi pokušali predstaviti Omarsku kao izmišljotinu.

“Oni takvim izjavama podržavaju Miloševića i Karadžića i djela koju su urađena. Patetično je to. Ja sam to dokazivao na sudu ljudima koji sjede pred svojim računalima i u suštini ih boli briga. Ali pridružujem se riječima mog prijatelja Idriza Merdžanića, koji je preživio logor u Trnopolju, a koji je rekao da se trudi da nastavi živjeti najbolje što može i da nema komentara na one koji negiraju logore”, navodi Vulliamy.

Vulliamy je svjedočio na suđenju Radovanu Karadžiću, bivšem predsjedniku Republike Srpske, koji je optužen za genocid u Srebrenici i druge zločine u BiH. On smatra da je Haški tribunal imao za cilj sprovesti pravdu i promovisati pomirenje, ali da ta riječ “predstavlja laž koju su izmislili revoltirani političari i birokrati”.

“Što se pravde tiče, mislim da je Haški tribunal uradio dobru stvar i ja ću se i dalje, budem li pozvan, rado odazvati. Ali pomirenje je laž i to je riječ u postkonfliktnim društvima koja odzvanja u ušima. Nju su izmislili revoltirani političari i birokrati kako bi zasjenili mizeriju ljudskih života u ovoj zemlji”, tvrdi Vulliamy.

Na pitanje da li bi novinare trebalo procesuirati zbog ratne propagande, Vulliamy je ocijenio da se oni ne mogu okarakterisati kao ratni zločinci, jer “samo sjede za računalima i pišu”, ali da su negovorenjem istine davali podršku zločincima.

Vulliamy živi i radi u Londonu. Kaže da mu dolazak u Sarajevo uvijek predstavlja užitak u odnosu na grad u kojem on živi.

“Dolazim iz Londona, gdje je bazirana najveća mafija na svijetu. Ljudi su neljubazni jedni prema drugima. To je noćna mora finansijsko kapitalne korupcije. Niko neće ustupiti mjesto jednoj dami u metrou. I zato, kada dođem u Sarajevo, jednostavno se divno osjećam. Odem u moj omiljeni bar, naručim čaj, Jack Daniels ili Sarajevsko pivo. Ovo mjesto je predivno i uvijek mi je drago kada se vratim ovdje”, naglašava Ed Vulliamy.