Članak

Da li dosadašnje presude za zločine u Srebrenici čine logičnu cjelinu?

Pravnici i historičari imaju podijeljena mišljenja o tome da li dosadašnje presude za Srebrenicu čine jasnu i logičnu pravnu sliku, s obzirom da su u nekim slučajevima komandanti jedinica osuđivani za "blaža" krivična djela od svojih podređenih.

This post is also available in: English

Presude kojima su bivši komandant Zvorničke brigade Vojske Republike Srpske (VRS) Vinko Pandurević i nekadašnji komandant združenih jedinica policije Ljubomir Borovčanin osuđeni za zločine protiv čovječnosti počinjene u Srebrenici, prema mišljenju pravnika, predstavljaju pravnu nelogičnost s obzirom da je u Haagu i Sarajevu doneseno više presuda kojima su njihovi nadređeni, ali i podređeni, osuđeni za genocid.

Prema mišljenju pravnih stručnjaka, činjenica da je procesuiranje genocida i zločina u Srebrenici podijeljeno između većeg broja tužilaca u Haagu, Sarajevu i Beogradu, dovela je do “fragmentiranosti optuženja i nelogičnosti”.

“Ovo je nepopularna teza, koju će moći shvatiti pravnici, ali nećemo moći za 50 godina da kažemo da nam ove presude daju jednu jedinstvenu jasnu sliku. Ono što je dovelo do toga jeste da su tužilaštva razna pristupala predmetima individualno, a nije se moglo raditi sistematski. Dakle, slučajevi Pandurevića i Borovčanina – koji nisu osuđeni za genocid, a imamo osobe puno niže rangirane koje su osuđene za genocid – jesu dokaz toga da se cjelokupno dešavanje i svi učesnici nisu tretirali jedinstveno”, pojašnjava bivši sudija Vlado Adamović.

Historičari i bivši uposlenici tužilaštava u Haagu i Sarajevu ipak ističu da su genocid i zločini u Srebrenici jako kvalitetno istraženi i procesuirani, te da već danas, 23 godine nakon zločina, čine jasan historijski zapis.

Iva Vukušić sa Univerziteta u Utrechtu naglašava da su različite kvalifikacije djela moguće s obzirom da su zločini u Srebrenici obrađivani u tako velikom broju predmeta sa sudijama, tužiocima i advokatima iz raznih pravnih sistema.

“Pravo nije jednostavno i čak i dobronamjerni, kompetentni suci mogu doći do različitih zaključaka gledajući i slušajući iste dokaze”, smatra ona.

Haški tribunal, Državni sud u Sarajevu i Viši sud u Beogradu do sada su za genocid, zločine protiv čovječnosti i druge zločine počinjene u julu 1995. u Srebrenici – osudili ukupno 45 osoba, na oko 700 godina i tri doživotne kazne zatvora.

Ovim presudama dokazano je da je, u danima nakon napada snaga vojske i policije Republike Srpske 11. jula 1995. godine, počinjen genocid u kojem je ubijeno preko 7.000 muškaraca i dječaka, a preko 40.000 žena, djece i starijih je protjerano.

Evolucija suđenja
Prva presuda kojom je dokazan genocid u Srebrenici izrečena je u Haagu, a njome je bivši zamjenik komandanta Drinskog korpusa VRS-a Radislav Krstić osuđen na 35 godina zatvora.

Miodrag Stojanović. Izvor: BIRN BiH

Dugogodišnji advokat Miodrag Stojanović ističe da je od presude Krstiću 2004. godine došlo do određene “evolucije dokazivanja”.

Stojanović kao primjer navodi da je u Krstićevoj presudi Dragan Jokić naveden kao član udruženog zločinačkog poduhvata, dok je tri godine kasnije Jokić osuđen na deset godina zatvora za zločin protiv čovječnosti – a u presudi stoji da nije bio član udruženog zločinačkog poduhvata.

“Čini mi se da presude Tribunala predstavljaju jednu cjelinu, ali ne bih mogao reći to ako se posmatraju i presude Suda BiH. Zašto? Pa zato što imate situacije gdje se neki učesnici navode u jednim presudama, a kasnije oni bivaju oslobođeni, tako da je moj utisak da je potrebno puno više koordinacije u tužilačkim timovima koji zastupaju u predmetima vezanim za Srebrenicu i posebno da se vodi računa o ranije izrečenim presudama”, napominje Stojanović.

Pravnici naglašavaju da je nelogično da je pravosnažnim sudskim presudama utvrđeno da Pandurević i Borovčanin nisu imali “specifičnu namjeru da unište Bošnjake na području Srebrenice”, dok su pripadnici nekih jedinica kojima su oni izdavali naređenja na terenu – imali takvu namjeru, zbog čega su osuđeni za genocid.

“Presude Pandureviću i Borovčaninu za zločin protiv čovječnosti, a njihovim podređenima za genocid, pokazuju da cjelokupna dešavanja i svi učesnici nisu tretirani jedinstveno… Da je sve bilo zbirno, drugačije bi bilo, ali nije, i tako je i došlo do ovih nelogičnosti”, pojašnjava Adamović.

Beogradski advokat Aleksandar Lazarević, koji zastupa optužene pred Sudom BiH, smatra kako je “pravno apsurdno da komandant nema genocidnu namjeru, ali da to ima njegov podređeni”.

“Genocidna namjera podrazumijeva svijest o planu, ali ako komandant nema svijest o tom planu, kako je može imati podređeni na terenu?”, pita se Lazarević.

Kao primjer Stojanović navodi predmet u kojem je komandir Prve čete Centra za obuku “Jahorina” Mendeljev Đurić osuđen na 20 godina za genocid, dok njegov nadređeni Borovčanin nije.

S ovakvim stavom se ne slaže Vukušić, koja pojašnjava da se svaki predmet tretira jedinstveno, te da se suci često ne slažu iako poznaju iste pravne standarde i analiziraju iste dokaze. Ona dodaje da nije zagovarač pristupa u kojem samo vojne vođe mogu biti odgovorni za genocid.

“Svako suđenje je jedinstveno i tužitelji optužuju i suci osuđuju temeljem dokaza u tom specifičnom suđenju. Genocidnu namjeru nije lako utvrditi i u tome apsolutno ne treba tražiti zlu namjeru, nelogičnost ili manjak kompetencije”, pojašnjava Vukušić.

Historičar Christian Axboe Nielsen također ističe da svaki predmet treba posmatrati pojedinačno.

“Međunarodni i domaći sudovi djeluju na principu individualne krivične odgovornosti i svakako je moguće da pojedini vojnici, policajci ili komandanti imaju genocidnu namjeru, dok drugi učesnici iste akcije nemaju takvu namjeru. To je i logički i pravno moguće, i vidio sam jasne primjere ovakvih slučajeva u dokazima koje sam pregledao u Haagu”, kaže Nielsen.

Istina važnija od kvalifikacije
Prema mišljenju Nielsena, osude za zločin protiv čovječnosti nisu oslobađajuće presude, niti manje važne od osuda za genocid.

Potočari, Srebrenica. Izvor: BIRN BiH

“Osude za zločine protiv čovječnosti su osude za neka od najgorih djela na svijetu. Stav da se samo treba osuđivati za genocid jeste pogrešan”, ističe Nielsen.

Kvalifikacija djela, odnosno da li je neko osuđen za genocid ili zločine protiv čovječnosti, prema mišljenju Adamovića, važna je više za pravnike ili historičare nego za žrtve – koje treba zanimati ko je počinilac.

Advokati Lazarević i Stojanović naglašavaju da, uprkos pravnim nelogičnostima, presude za Srebrenicu su otkrile dešavanja na terenu.

“Što se činjenica tiče, vjerovatno ih je jedno 95 posto činjenično razriješeno. Postoji još jedno ultimativno pitanje: ‘Ko je naredio da se pobiju zarobljenici?’, a sporedno je kvalifikacija tog djela. To je strašan zločin”, ističe Lazarević.

Od svih epizoda u ratovima u bivšoj Jugoslaviji, prema mišljenju Vukušić, Srebrenica je najbolje istražena i postoji “jasna slika o tome šta se događalo”.

Bez sumnje, kako kaže Vukušić, u budućnosti će se moći reći da su presude logički utvrdile šta se dešavalo u Srebrenici.

“Postoji jasna slika o tome šta se desilo, od napada na enklavu, pa do dana kada je egzekucija već završena… Vrh VRS-a posebno, ali i neke druge institucije i pojedinci, djelovao je sustavno i s namjerom da se bošnjačka populacija na tom području uništi, i da je nema. U tu svrhu muškarci su ubijani, žene i djeca protjerani, džamija dignuta u zrak, tijela pokopana i onda prekopana dva mjeseca kasnije, da se sakriju tragovi zločina. Dio osuđenih je počinio genocid, neki zločin protiv čovječnosti, no prilično dobro znamo što se događalo, i kako”, zaključuje ona.

Ajla Gežo


This post is also available in: English